Divljina njene blizine posebna je. Kao neki retki cvet za koji ni ne znaš da postoji, pa kad ga vidiš ne znaš kako bi i šta s njim. Taj divlji miris duše iz grudi urbane žene, to legne na mene kao plašt i neke crviće pod kožom budi. Nameće brojna pitanja - od onoga "čija je" preko uobičajenog "Sandokanova", pa do ličnog "možda moja"?

Kao da se iznenadila kad sam joj pramen kose zakačio iza uha, namerno ga dodirujući pod jednom malom minđušom. Gledala me kao lovac bez puške tražeći nož ili kamen da bi mogla u napad. Nešto dublje je disala, kao da sam je ljubio minutima pre toga. Dobro znam da nisam, ali disala je vrlo.

Lice, lepih crta, dobilo je neki Amazonski izraz. Svesna, jaka žena uprla je pogled u moj kao balvan. Nisam mogao da ne popustim, ta jako gleda i šalje rečenice pogledom kao pazl - nastavljene na neverovatne načine.

I pokreti njenih ruku govoriše o udaljenoj slobodi krajeva iz kojih joj duša potekla. Neko trzanje nakon što zakačih joj pramen kao da sam žar prineo. Zbunjujući osmeh, da ne znaš da li joj je neprijatno ili ugodno.

Pitaću se, slutim, kako da saznam ko je i odakle divljina ta u njoj. Kao da joj je Sandokanova ruka pomogla da u brod do Evrope uđe. Začini s broda usne joj zacrvenili, a mačetom šišane obrve ističu podivljali pogled, mekih očiju.

Pitaću se, znam. I pitaću nju.